BH Desk » Jako teško breme i sudbina legendarnog glumca koji je mamio osmijehe na lica: Slomile ga porodične tragedije
Magazin

Jako teško breme i sudbina legendarnog glumca koji je mamio osmijehe na lica: Slomile ga porodične tragedije

Legendarni glumac Ljubiša Samardžić napustio nas je prije 4 godine i zauvijek otišao u “glumačku svijetlost”.

Od filma “Otac na određeno vrijeme”, preko uloge čuvenoj policajca sa Petlovog brda, Ljubiša Samardžić će zauvijek biti važan dio domaće kinematografije.

Prvu veliku tragediju doživio je još kao dječak. Oca Draga izgubio je kada je imao samo devet godina, a njegova prerana smrt došla je kao posljedica teškog rada u rudniku Jelašnica, kod Niške Banje.

Porodica mu je oduvijek bila važna, pa je često kasnije isticao koliko je bio vezan za suprugu Miru i kćerku Jovanu.

Druga porodična tragedija zadesila ga je kada je izgubio sina. Dragan Samardžić, koji se bavio filmskom produkcijom, preminuo je od leukemije u 34. godini.

Otkad smo formirali porodičnu produkciju prije dvadeset i kusur godina, naš Gaga je obavljao veoma delikatne produkcione poslove. Poslije njegovog odlaska produkcija je ostala bez glave. Majka u prvo vrijeme nije mogla ništa da radi, jer je njegov odlazak trebalo izdržati.

Kada je Gaga odlazio, mislio sam da neću moći da izdržim i da će mi uskoro doći kraj, ali me je Mira trgnula i natjerala da radim jer ću u tome, kako je rekla, naći smisao opstanka. Kako je vrijeme odmicalo, a teret bivao sve veći i veći na mojim plećima jer je dugove trebalo vratiti, Mira je shvatila situaciju i spontano je zauzela njegovo mjesto u produkciji.

Ona je oduvijek mnogo radila jer potiče iz čestite i vrijedne porodice u kojoj je rad svetinja, a ne teret. Nas dvoje smo srećan spoj.

Težimo istom cilju, da snimimo nešto prijatno, lijepo, ukusno, da djelo nosi toplinu, da ispunjava ljude, da mogu da gledaju i bake i djeca. Mi jedno prema drugom imamo nesebičan odnos i u poslu i u životu, što je rijetkost za današnje brakove. Zajedno smo jači, odolijevamo uspješno prijekim pogledima – rekao je Ljubiša u jednom intervjuu.

Davne 1973. godine popularni Smoki otkrio je anegdotu vezanu za svoje djetinjstvo koja se godinama prepričavala. Kada mu je otac preminuo majka Radmila, sestra Vida, brat Žarko i Ljubiša krenuli su u borbu za egzistenciju.

Ostali smo samo sa minimalnom, porodičnom penzijom, od koje se, kako se onda govorilo, nije moglo ni umrijeti, a kamoli živjeti… – piše Ljubiša.

Još kao dijete tražio je razne poslove da pomogne porodici:

Radio sam preko školskog raspusta kod ujaka koji je imao radnju za popravku pisaćih mašina, bio sam portir u hotelu … Sve to pomagalo je, ali nedovoljno – pisao je Smoki, a onda je naveo da je njegova majka otvorila poslastičarnicu i da je on bio glavna radna snaga.

Igra sa drugarima, Borom Japancem, Đokom Ćuretom, Batom Šonom, Jugom Sirdljugom, pikanje lopte na Grčkoj livadi, kupanje na Ženevi, tako smo zvali plažu na Nišavi, prorijedilo se. Svakog jutra skupljao sam prazne džakove i polazio u “Albatnicu”, kilometar i po udaljenu od Građanske bolnice u Nišu, po table leda.

Tovario sam ih na leđa, uvijene u džakove i nosio do tramvajske stanice. A tu, na stanici, čekale su me nove muke. Trebalo je ili prošvercovati led u tramvaj, ili naći konduktera dovoljno mekana srca koji bi mi dozvolio da uđem. Ovi drugi bili su mnogo rijeđi, tako da sam redovno švercovao led.

Naravno, led bi zbog vrućine u tramvaju brzo počeo da se topi i moji paketi su uskoro postajali mali izvori iz kojih su po tramvajskom podu, između letvica, tekli prljavi potočići.

Kada danas, sa ove distance, čitavo to stanje analiziram, shvatam da je taj moj bunt, to moje impulsivno reagovanje bilo posljedica situacije u kojoj smo se nalazili ja i moja porodica. To nije bunt protiv ljudi, nego protiv uslova u kojima sam, rođenjem i sticanjem nesrećnih okolnosti, bio osuđen da živim.

Bilo kako bilo, uz tuču i svađu, ili bez njih, tek ploče leda su svakodnevno stizale na posljednju tramvajsku stanicu.

Tamo su me, obično, čekali moji drugari i pomagali da ih prebacim do poslastičarnice. Onda su oni odlazili, na Grčku livadu ili Ženevu, a ja sam počinjao da pravim sladoled – pisao je Samardžić.

Podsjetimo, Ljubiša Samardžić preminuo je 8. septembra 2017. godine poslije teške bolesti. Ostvario je više od 70 filmskih i televizijskih uloga, sarađivao sa svim jugoslovenskim rediteljima, a onda krajem devedesetih i sam preuzeo režisersku palicu. Godinama ga je pratio nadimak Smoki, koji je dobio zbog uloge mladića Smokija u filmu “Peščani grad” 1962. godine.

Karijeru Ljubiše Samardžića pratila je jedna posebna saradnja sa koleginicom Milenom Dravić, piše espreso.co.rs. Prvi put se sa njom na filmskom platnu pojavio u “Prekobrojnoj”, a nakon toga su zajedno igrali 25 puta. Njegov glumački talenat je često bio nagrađivan.




Najnovije

-----------
BH Desk facebook